Kako dijete uči drugi jezik kroz priče

Djeca ne uče jezik tako što uče riječi. Uče ga tako što razumiju priču u kojoj se te riječi pojavljuju.

Zbog toga slikovnica radi ono što popis riječi ne može. Daje riječi razlog da postoji.

Zašto priča pamti bolje od popisa

Kad dijete čuje riječ „medo" u trenutku kad medo ispadne iz ruksaka i ostane na klupi, riječ dolazi zajedno sa slikom, s napetošću i s posljedicom. Takvo pamćenje drži se danima.

Ista riječ na popisu od dvadeset pojmova drži se do kraja popisa. Nema se za što uhvatiti.

Ponavljanje koje dijete samo traži

Trogodišnjak će tražiti istu priču deseti put zaredom. To nije nedostatak mašte nego metoda. Svako sljedeće čitanje troši manje pažnje na radnju, pa je ostaje više za jezik.

Zato je bolje pustiti dijete da bira istu priču nego mu svaki dan nuditi novu.

Slušanje dolazi prije govora

Većina djece prolazi kroz tiho razdoblje. Razumiju sve više, a ne govore ništa. To razdoblje može trajati tjednima i posve je normalno.

Najgore što se u tom trenutku može napraviti jest tražiti od djeteta da ponovi riječ pred drugima. Pritisak gasi volju brže nego što bilo koja metoda gradi rječnik.

Koliko vremena dnevno

Deset do petnaest minuta svaki dan vrijedi više od sat vremena subotom. Jezik se održava učestalošću, ne trajanjem.

Ako se dan preskoči, nije se dogodilo ništa strašno. Ako se preskoči mjesec, kreće se gotovo ispočetka.

Kad dijete ne poznaje pismo

Kineski, japanski, korejski i ukrajinski imaju pismo koje dijete u početku ne može pratiti. Latinična transkripcija ispod riječi rješava taj problem, jer dijete vidi kako se riječ izgovara dok je čuje.

Bez toga dijete sluša, ali ne može povezati zvuk s onim što vidi na stranici.